Kosovski ciklus

SMRT MAJKE JUGOVIĆA

Mili bože, čuda velikoga! Kad se sleže na Kosovu vojska, U toj vojsci devet Jugovića, I deseti star Jug Bogdane. Boga moli Jugovića majka, Da joj Bog da oči sokolove I bijela krila labudova, Da odleti nad Kosovo ravno, I da vidi devet Jugovića I desetog starog Jug Bogdana. Što molila, Boga domolila: Bog joj dao oči sokolove I bijela krila labudova; Pa odletje na Kosovo ravno, Mrtvih nađe devet Jugovića I desetog starog Jug Bogdana, I više njih devet bojnih koplja, Na kopljima devet sokolova, Oko koplja devet dobrih konja, A pored njih devet ljutih lava. Tad zavrišta devet dobrih konja, I zalaja devet ljutih lava, I zaklikta devet sokolova; Al tu majka tvrda srca bila, Da od srca suze ne pustila, Već uzima devet dobrih konja, I uzima devet ljutih lava, I uzima devet sokolova, Pa se vrati dvoru bijelome. Daleko je snahe ugledale, Malo bliže pred nju išetale: zakukalo devet udovica, Zaplakalo devet sirotica, Zavrištalo devet dobrih konja, Zalajalo devet ljutih pasa, Zakliktalo devet sokolova; I tu majka tvrda srca bila, Da od srca suze nepustila. Kad je bilo noći u ponoći, Al’ zavrišta Damjanov zelenko; Pita majka Damjanovu Ljubu: “Snaho moja, ljubo Damjanova, Što ono vrišti Damjanov zelenko? Il’ je gladan pšenice bjelice, Il je žedan vode sa Zvečana?” Progovara ljuba Damjanova: Svekrvice, majko Damjanova, Nit’ je gladan šenice bjelice, Nit je žedan vode sa Zvečana, Već je njega Damjan naučio Do po noći sitnu zob zobati, Od ponoći na drum putovati: Pa on žali svoga gospodara Što ga nije na sebi donio!” I tu majka tvrda srca bila, Da od srca suze ne pustila. Kad ujutru danak osvanuo, Doletješe dva vrana gavrana, Krvavijeh krila do ramena, I krvavih nogu do koljena, Oni nose ruku od junaka, A na ruci burma pozlaćena, Bacaju je u krioce majci. Uze ruku Jugovića majka, Okretala, prevrtala s njome, Pa dozivlje ljubu Damjanovu: “Snaho moja, ljubo Damjanova, Bi l’ poznala čija j’ ovo ruka?” Progovara ljuba Damjanova: “Svekrvice, majko Damjanova, Ovo j’ ruka našega Damjana, Jera burmu ja poznajem, majko, Burma sa mnom na venčanju bila.” Uze majka ruku Damjanovu, Okretala, prevrtala s njome, Pak je ruci tiho besjedila: “Moja ruko, zelena jabuko, Gdje si rasla, gdje l’ si ustrgnuta! A rasla si na kriocu mome, Ustrgnuta na Kosovu ravnom!” Nadula se Jugovića majka, Nadula se,pa se i raspade Za svojije devet Jugovića I desetim starim-Jug Bogdanom.

CAR LAZAR I CARICA MILICA

Car Lazare sjede za večeru, Pokraj njega carica Milica; Veli njemu carica Milica: “Car-Lazare, srpska kruno zlatna, Ti polaziš sjutra u Kosovo, S sobom vodiš sluge i vojvode, A kod dvora nikog ne ostavljaš, Care Lazo, od muškijeh glava, Da ti može knjigu odnijeti U kosovo i natrag vratiti; Odvodiš mi devet mile braće, Devet braće, devet Jugovića: Ostavi mi brata bar jednoga, Jednog brata sestri od zakletve!” Njoj govori srpski knez Lazare: “Gospo moja, carice Milice, Koga bi ti brata najvoljela Da t’ ostavim u bijelu dvoru?” – “Ostavi mi Boška Jugovića.” Tada reče srpski knez Lazare: “Gospo moja, carice Milice, Kada sjutra bijel dan osvane, Dan osvane i ograne sunce, I vrata se otvore na gradu, Ti išetaj gradu na kapiju: Tud će proći vojska na alaje, Sve konjici pod bojnim kopljima, Pred njima je Boško Jugoviću, I on nosi krstaša barjaka; Kaži njemu od mene blagoslov, Nek da barjak kome njemu drago, Pa nek s tobom kod dvora ostane.” Kad ujutru jutro osvanulo I gradska se otvoriše vrata, Tad išeta carica Milica, Ona stade gradu kod kapije: Al’ eto ti vojske na alaje, Sve konjici pod bojnim kopljima, Pred njima je Boško Jugoviću N alatu, vas u čistom zlatu, Krstaš ga je barjak poklopio, Pobratime, do konja alata: Na barjaku od zlata jabuka, Iz jabuke od zlata krstovi, Od krstova zlatne kite vise, Te kucaju Boška po plećima; Primače se carica Milica, Pa uhvati za uzdu alata, Ruke sklopi bratu oko vrata, Pa mu poče tiho govoriti: “O moj brate, Boško Jugoviću, Car je tebe mene poklonio Da ne ideš na boj na Kosovo, i tebe je blagosov kazao Da daš barjak kome tebe drago, Da ostaneš sa mnom u Kruševcu, Da imadem brata od zakletve.” Al’ govori Boško Jugoviću: “Idi,sestro, na bijelu kulu; A ja ti se ne bih povratio, Ni iz ruke krstaš barjak dao, Da mi care pokloni Kruševac; Da mi reče družina ostala: – “Gle strašivca Boška Jugovića! On ne smjede poći u Kosovo Za krst časni krvcu proljevati I za svoju vjeru umrijeti!” Pak proćera konja na kapiju. Al’ eto ti starog Jug-Bogdana I za njime sedam Jugovića, Sve je sedam ustavljala redom, Al’ nijedan ni gledati neće. Malo vreme zatim postajalo, Al’ eto ti Jugović-Vojina, I on vodi careve jedeke, Pokrivene suvijem zlatom, Ona pod njim uhvati kulaša, I sklopi mu ruke oko vrata, Pa i njemu stade govoriti: “O moj brate, Jugović-Vojine, Car je tebe mene poklonio, I tebe je blagosov kazao Da daš jedek’ kome tebe drago, Da ostaneš sa mnom u Kruševcu, Da imadem brata od zakletve.” Veli njojzi Jugović Vojine: “Idi, sestro, na bijelu kulu; Ne bih ti se, junak, povratio, Ni careve jedeke pustio, Da bih znao da bih poginuo! Idem, sejo, u Kosovo ravno Za krst časni krvcu prolijevati I za vjeru s braćom umrijeti.” Pak proćera konja na kapiju. Kad to viđe carica Milica, Ona pade na kamen studeni, Ona pade, pak se obeznani. Al’ eto ti slavnoga Lazara. Kada viđe gospu Milicu, Udriše mu suze niz obraze; On s’ obzire s desna na lijevo, Te dozivlje slugu Golubana: “Golubane, moja vjerna slugo, Ti odjaši od konja labuda, Uzmi gospu na bijele ruke Pak je nosi na tananu kulu; Od mene ti Bogom prosto bilo, Nemoj ići na boj na Kosovo, Već ostani u bijelu dvoru!“ Kad to začu sluga Golubane, Proli suze niz bijelo lice, Pa odsjede od konja labuda, Uze gospu na bijele ruke, Odnese je na tananu kulu; Al’ svom srcu odoljet’ ne može Da ne ide na boj na Kosovo, Već se vrati do konja labuda, Posjede ga, ode u Kosovo. Kad je sjutra jutro osvanulo, Dolećeše dva vrana gavrana Od Kosova polja širokoga, I padoše na bijelu kulu, Baš na kulu slavnog Lazara, Jedan grakće, drugi progovara: “Da l je kula slavnog kneza lazara, Il u kuli niđe nikoga nema?” To iz kule nitko ne čujaše Već to čula carica Milica. Pa izlazi pred bijelu kulu, Ona pita dva vrana gavrana: “Oj Boga vam, dva vrana gavrana! “Otkuda ste jutros polećeli? “Nijeste li od polja Kosova? “Viđeste li dvije silne vojske? “Jesu li se vojske udarile? “Čija li je vojska zadobila?” Al’ govore dva vrana gavrana: “Oj Boga nam, carice Milice! “Mi smo jutros od Kosova ravna, “Viđeli smo dvije silne vojske; “Vojske su se juče udarile, “Obadva su cara poginula; “Od Turaka nešto i ostalo, “A od Srba i što je ostalo, “Sve ranjeno i iskrvavljeno.” Istom oni tako besjeđahu, Al’ eto ti sluge Milutina, Nosi desnu u lijevoj ruku, Na njemu je rana sedamnaest, Vas mu konjic u krv ogreznuo; Veli njemu gospođa Milica: “Što je, bolan, slugo Milutine? “Zar izdade cara na Kosovu?” Al’ govori sluga Milutine: “Skin’ me, gospo, sa konja viteza, “Umij mene studenom vodicom, “I zalij me crvenijem vinom; “Teške su me rane osvojile.” Skide njega gospođa Milica, I umi ga studenom vodicom, I zali ga crvenijem vinom. Kad se sluga malo povratio, Pita njega gospođa Milica: “Što bi, slugo, u polju Kosovu? “Đe pogibe slavni kneže Lazo? “Đe pogibe stari Jug Bogdane? “Đe pogibe devet Jugovića? “Đe pogibe Miloš vojevoda? “Đe pogibe Vuče Brankoviću? “Đe pogibe Banović Strahinja?” Tada sluga poče kazivati: “Svi ostaše, gospo, u Kosovu. “Đe pogibe slavni knez Lazare, “Tu su mnoga koplja izlomljena, “Izlomljena i Turska i Srpska, “Ali više Srpska, nego Turska, “Braneć’, gospo, svoga gospodara, “Gospodara, slavnog knez:Lazara. “A Jug ti je, gospo, poginuo “U početku, u boju prvome. “Pogibe ti osam Jugovića, “Đe brat brata izdati ne šćede, “Dokle gođe jedan tecijaše; “Još ostade Boško Jugoviću, “Krstaš mu se po Kosovu vija; “Još razgoni Turke na buljuke, “Kao soko tice golubove. “Đe ogreznu krvca do koljena, “Tu pogibe Banović Strahinja. “Miloš ti je, gospo, poginuo “Kod Sitnice kod vode studene, “Đeno mlogo Turci izginuli; “Miloš zgubi Turskog car:Murata “I Turaka dvanaest hiljada; “Bog da prosti, ko ga je rodio! “On ostavi spomen rodu Srpskom, “Da se priča i pripovijeda “Dok je ljudi i dok je Kosova. “A što pitaš za prokletog Vuka, “Proklet bio i ko ga rodio! “Prokleto mu pleme i koljeno! “On izdade cara na Kosovu “I odvede dvanaest hiljada, “Gospo moja! ljutog oklopnika.”

KOSOVKA DEVOJKA

Uranila Kosovka devojka, Uranila rano u nedelju, U nedelju prije jarka sunca; Zasukala bijele rukave, Zasukala do belih lakata; Na plećima nosi hleba bela, U rukama dva kondira zlatna, U jednome hlađane vodice, U drugome rumenoga vina; Ona ide na Kosovo ravno, Pa se šeće po razboju mlada, Po razboju čestitoga kneza, Te prevrće po krvi junake: Kog junaka u životu nađe, Umiva ga hlađanom vodicom, Pričešćuje vinom crvenijem I zalaže hlebom bijelijem. Namera je namerila bila Na junaka Orlovića Pavla, Na kneževa mlada barjaktara: I njega je našla u životu, Desna mu je ruka odsečena I lijeva noga do kolena; Vita su mu rebra izlomljena: Vide mu se džigerice bele; Izmiče ga iz te mnoge krvce, Umiva ga hlađanom vodicom, Pričešćuje vinom crvenijem I zalaže hlebom bijelijem. Kad junaku srce zaigralo, Progovara Orloviću Pavle: “Sestro draga, Kosovko devojko, Koja ti je golema nevolja Te prevrćeš po krvi junake? Koga tražiš po razbopju mlada: Ili brata, ili bratučeda, Al’ po grehu stara roditelja?” Progovara Kosovka devojka: “Dragi brato, delijo neznana, Ja od roda nikoga ne tražim: Niti brata, niti bratučeda, Ni po grehu stara roditelja. Mož li znati, delijo neznana, Kad knez Laza pričešćiva vojsku Kod prekrasne Samodreže crkve – Tri nedelje tridest kaluđera? Sva se srpska pričestila vojska, Najposlije tri vojvode bojne: Jedno jeste Milošu vojvoda, A drugo je Kosančić Ivane, A treće je Toplica Milane; Ja se onde desih na vratima, Kad se šeta vojvoda Milošu, Krasan junak na ovom svetu, Sablja mu se po kaldrmi vuče, Svilen kalpak, okovano perje; Na junaku kolasta azdija, oko vrata svilena marama; Obazre se i pogleda na me, S sebe skide kolastu azdiju, S sebe skide, pa je meni dade: – “Na devojko, kolastu azdiju, Po čemu ćeš mene spomenuti, Po azdiji po imenu mome: Evo t’ idem poginuti, dušo, U taboru čestitoga kneza; Moli boga, draga dušo moja, Da ti s’ zdravo iz tabora vratim, A i tebe dobra sreća nađe, Uzeću te za Milana moga, Za Milana Bogom pobratima, Koj’ je mene Bogom pobratio, Višnjim Bogom i svetim Jovanom; Ja ću tebi kum venčani biti.” Za njim ide Kosančić Ivane, Krasan junak na ovome svetu, Sablja mu se po kaldrmi vuče, Svilen kalpak, okovaljno perje; Na junaku kolasta azdija, Oko vrata svilena marama, Na ruci mu burma pozlaćena; Obazre se i pogleda na me, S ruke skide burmu pozlaćenu, S ruke skide pa je meni dade: – “Na devojko, burmu pozlaćenu, Po čemu ćeš mene spomenuti, A po burmi po imenu mome: Evo t’ idem poginuti, dušo, U taboru čestitoga kneza; moli Boga, moja dušo draga, Da ti s’ zdravo iz tabora vratim, A i tebe dobra sreća nađe, Uzeću te za Milana moga, Za Milana Bogom pobratima, Koj’ je mene Bogom pobratio, Višnjim Bogom i svetim Jovanom; Ja ću tebi ručni dever biti.” Za njim ide Toplica Milane, Krasan junak na ovome svetu, Sablja mu se po kaldrmi vuče, Svilen kalpak, okovano perje; Na junaku kolasta azdija Oko vrata svilena marama, Na ruci mu koprena od zlata; Obazre se i pogleda na me, S ruke skide koprenu od zlata, S ruke skide, pa je meni dade: – “Na devojko, koprenu od zlata, Po čemu ćeš mene spomenuti, Po kopreni po imenu mome: Evo t’ idem poginuti, dušo, U taboru čestitoga kneza; Moli Boga, moja dušo draga, Da ti s’ zdravo iz tabora vratim, Tebe, dušo, dobra sreća nađe, Uzeću te za vernu ljubovcu.” I odoše tri vojvode bojne: Njih ja danas po razboju tražim.” Al’ besedi Orloviću Pavle: “Sestro draga, Kosovko devojko, Vidiš, dušo, ona koplja bojna, Ponajviša a i ponajgušća: Onde j’ pala krvca od junaka, Ta dobrome konju do stremena, Do stremena i do uzenđije, A junaku od svilena pasa, – Onde su ti sva tri poginula! Već ti idi dvoru bijelome, Na krvavi skuta i rukava.” Kad devojka saslušala reči, Proli suze niz bijelo lice, Ona ode svom bijelu dvoru, Kukajući iz bijela grla: “Jao, jadna, hude sam ti sreće! Da se, jadna, za zelen bor ‘vatim, I on bi se zelen osušio!”