Polemika o poreklu Horacija

Izvor: Викикњиге

2. HORACIJEV CARMEN (III 13)[uredi]

Ili: Horacije naše (Crne) Gore list.

Ova lepa pesmica Horacijeva glasi ovako:


O fons Bandusiae, splendidior vitro,

dulci digne mero non sine floribus,

cras donaberis haedo

cui frons turgida cornibus

primis et Venerem et proelia destinat

frustra, nam gelidos inficiet tibi

rubro sanguine rivos

lascivi suboles gregis.

te flagrantis atrox hora caniculae

nescit tangere, tu frigus amabile

fessis vomere tauris

praebes et pecori vago.

fies nobilium tu quoque fontium

me dicente cavis inpositam ilicem

saxis, unde loquaces

lymphae desiliunt tuae.


Prva strofa, ovako interpungirana, značila bi: "O izvore Banduzijo, koji si sjajniji od stakla, i koji si dostojan slatkog vina s cvećem, sutra ćeš dobiti na poklon jare". Drugi stih se obično ovako interpungira i ovako tumači. Međutim mogla bi se zapeta s kraja, iza reči floribus, prebacit ispred non i onda bismo imali sasvim drugo značenje:

-Dulci digne mero, non sine floribus cras donaberis haedo,

tj. sutra ćeš dobiti cveća i jare. Koji je od ova dva smisla verovatniji i koju interpunkciju treba pretpostaviti? Mi mislimo da treba staviti zapetu iza mero, a ne iza floribus. Razlozi bi bili za to ovi: Servije u svojim komentarima ka Vergilijevoj Enejidi (III 525) upoznaje nas s običajem starih da kite svoje pehare vina vencima od cveća:

-Antiqui coronabant pocula et sic libabant.

Sličan slučaj imamo i kod Vergilija na drugom mestu (Aen. III 525), gde se govori o Anhizu koji hoće da izlije žrtvu:

-Magnum cratera corona induit implevitque mero, divosque vocavit.

Naposletku, može biti isti pesnik misli na taj običaj i u Enejidi I 724, gde čitamo:

-Crateras magnos statuunt et vina coronant (mada možda ovde reč coronant ima i drugi smisao).

Prema ovome što smo rekli bilo bi sasvim moguće da Horacije u gornjoj pesmici i spomenutom stihu kaže da će njegov pehar sutra biti okićen cvećem. Sasvim je moguće da će on sutra izliti (libare) vina u svoj izvor. Žrtva njegova bi se onda sastojala u vinu i jaretu. Tekst dopušta ovako tumačenje:

-dignus haedo, dignus mero, cras donabitur mero, floribus et haedo.

Međutim, dulci digne mero znači i "ti si dostojan slatkog vina", u smislu: "vrediš koliko i dobro vino"; "tvoja voda ne zaostaje iza vina po ukusu." U tom slučaju naravno ne bi se moglo misliti i na vezivanje dignus sa haedo. To nije ni inače ni najmaae potrebno, da ne kažemo da nema pravog smisla. Izvoru će se prineti na žrtvu jare ne zato što je on dostojan toga, nego jamačno što je on svet, neko božanstvo kome se prinose žrtve.

Kako bi se interpunkcija koju mi predlažemo mogla obrazložiti? Drugim rečima, na osnovu čega bi se tim stihovima dao drugi smisao, različit od onoga koji im se obično daje?

Mi znamo iz Varona (de lingua latina VI 22) da su Rimljani na praznik Fontinalia (13 oktobar) bacali u izvore vence od cveća:

-in fontes coronas iaciunt (et puteos coronant)

( Varro, De lingua latina VI 22 : -Fontinalia a fonte, quod in dies feriae eius; ab eo (ideo) tum et in fontes coronas iaciunt et puteos coronant.)

Horacije ne kaže da je "sutra" taj praznik. Ali mi imamo pravo da mislimo na to. Jer zašto bi on tu žrtvu prineo "sutra"? To je jamačno jedan praznik, kad se izvorima prinose žrtve ( Svi komentatori dele mišljenje da "sutra" kod Horacija znači "na sutrašnji praznik Fontinalia". Međutim, mora se primetiti da to nije nesumnjivo. Kao što su se na taj praznik prinosile žrtve izvorima, moglo se njima žrtvovati i u druge dane.)

Da li su se na taj praznik prinosili od životinja na žrtvu jarci? Mi nalazimo u našim starim izvorima na nekoliko mesta pomena o krvnim žrtvama koje su prinošene na dan Fontinalia. U Acta fratrum Arvalium na tri mesta spominju se po dva ovna; kod Marcijala VI 47 vidimo prasicu, a kod Ovidija, Fasti III 300, ovcu. Kao što se, dakle, vidi, jare bi bilo žrtvovano samo po Horaciju. Zbog toga bi se moglo pretpostaviti da naš pesnik kolje svom izvoru jare, i zato što to običaj traži. On ima izbor između više životinja; i ako je izabrao jare, to je možda zato što on naročito voli meso te životinje.

Zato imamo razloga da dovedemo ovu pesmu u vezu sa skaskama u Crnoj Gori u kojima se priča da je Crnojevića Rijeka potekla u trenutku kad su neki lovci ubili divljeg jarca ili da se Nova Voda (kod Dobrskog sela) pojavila kad su neki ljudi uhvatili jarca pa mu otsekli uvo. Po jednom mišljenju, ove priče bile bi odjek nekadašnjeg prinošenja krvnih žrtava izvorima. U vezi s tim prastarim običajem, po tom mišljenju, bio bi i običaj da Crnogorci u Crnoj Gori danas, kad se kopa bunar ili izvodi voda iz nekog izvora ili kad se nađe izvor, prinose krvne žrtve. U svim tim slučajevima ili se kolje životinja na žrtvu ili se krvlju iz palca okrvavi voda (puštanje krvi iz palca mogla bi biti zamena za ljudsku žrtvu).

Na prvi pogled vidi se da između žrtve na rimski praznik Fontinalia i ovih analogija iz Crne Gore postoji velika razlika. Pre svega, mi ne vidimo da se u Crnoj Gori kolje isključivo jare. Zatim iz crnogorskih priča i običaja ne izlazi da se izvorima prinosi krvna žrtva na izvestan dan. Zato doista nije lako dovesti Horacija u vezu s Crnom Gorom.

Veza bi, međutim, po mom mišljenju, trebalo da bude još u jednom. Horacije je bio rodom iz jednog ilirskog kraja u Italiji (Apulija, Venuzija). U Crnoj Gori u antičko vreme živeli su takođe Iliri. Običaj koji nalazimo kod Horacija ostavio bi bio traga u spomenutim skaskama i u običaju Crne Gore.

Sad, u jednom našem kraju nedaleko od Crne Gore, blizu Bišća, kod izvora Privilice, nađeno je jedno svetilište iz rimskog doba i tu nekoliko natpisa posvećenih bogu Bindus-u. Kako se ovaj Bindus ovde identifikuje s Neptunom, to nema sumnje da je Bind bog izvora Privilice. Isto tako ne može biti sumnje da je to ilirsko božanstvo, jer nije ni rimsko ni grčko, a u staro doba i u ovom kraju (kao i u Crnoj Gori) živeli su Iliri. Ono što je za nas osobito važno, to je da su na mestu ovog svetilišta kod izvora Privilice nađeni rogovi jareći. Svakako su to ostaci od žrtvava Bindu. Drugim rečima, ovde bismo imali isti običaj koji nalazimo kod Horacija: i u Sabinskoj zemlji i nedaleko od Bišća prinosi se izvorima na žrtvu jare.

Samo da li se iz toga može izvesti zaključak da je ovde po sredi jedan ilirski običaj? Mi smo jasno videli da se na Fontinalia prinosila krvna žrtva ne samo u ilirskim krajevima Italije nego i inače u Italiji. Trebalo bi dokazati da je čisto ilirski običaj prinositi jarca, a u drugim italijanskim oblastima da su klane druge životinje (ovca, prase, ovan). To mi, međutim, ne možemo dokazati, kao što je gore spomenuto. Može se, dakle, govoriti samo o jednom prastarom običaju koji se nalazio i na Apeninskom i na Balkanskom Poluostrvu. Možda je on bio raširen i po drugim krajevima, izvan ova dva poluostrva, i dobro bi bilo potražiti ga i izvan Italije i Balkana.

Uostalom, pitanje je i to da li mi smemo tvrditi da je u rodnom kraju Horacijevom doista postojao taj običaj žrtvovanja jaradi izvorima. Pesnik zove svoj izvor fons Bandusiae. Taj se izvor nalazi u sabinskoj zemlji, gde Horacije ima imanje, dakle daleko od Venuzije. S druge strane, prema jednoj papskoj buli iz 1103 god., nalazila se jedna crkva in Bandusino fonte apud Venusiam (pominje se i jedan castellum Bandusii). Jedan pisac iz sredine 18 v. lokalizira ovaj fons ovako:

Manifesto arguitur (fontem) eundem fuisse, qui prope DD. Gervasii et Protasii aedes nunc est, atque a Venusia quingentum et quinque millia passum Palatium versus distat.

Prema ovome Horacije je ime jednog izvora koji se nalazio u njegovom rodnom kraju dao drugom izvoru u sabinskoj zemlji, gde je posle živeo. Nikola Vulić: Jedan Carmen Horacijev (Prikazano na I skupu Akademije društvenih nauka od 20 novembra 1942)


3. ITALIJANI I PEKIĆ O HORACIJU[uredi]

Bilo je mnogo govora o Horaciju i o ovoj pesmi. Na jednom veoma zanimljivom sajtu

http://www.lucaniaonline.it/Fons%20Bandusiae.htm

mogu se saznati mnogi novi detalji. Ipak je Vulić onaj tekst pisao pre 60 godina. Problem je što nisam našao naše autore da pišu o ovoj temi. Razlog je prilično jednostavan. Našim novokomponovano-nordijsko-antinacionalnim istoričarima nikako ne odgovara da Horacija preko paganskih običaja povezuju sa starosediocima Balkana, jer bi to izazvalo pitanja na koja oni nisu spremni da odgovaraju.

Iako izgleda presmelo, ali je i vrlo logično da Horacije vuče direktno poreklo iz naših krajeva: recimo Crna Gora ili Hercegovina, ili eventualno, kako je na ovom sajtu za koji je potrebno znati italijanski, spomenuto, iz područja od Bosne do Epira. Nije lako dokazati, ali se može pretpostaviti sličnost načina dolaska Horacijevog oca sa Spartakom u Rim.

Duemila anni prima dell'era cristiana ondate di popoli balcanici si erano riversate sulle tre penisole adiacenti, l'Italia, la Grecia, l'Asia Minore. La loro cultura e la stessa: ma quella italica "e rimasta", scriveva un mio maestro (12), "allo stato 'tracio', allo stato della steppa, senza interferenze razionalistiche e nobilitanti", "esclusa dal 'miracolo' ellenico". Dall' Illiria,(...) o ur-Grecia, vennero pure gli uomini-lupo, i Lucani, (za ove Lukane vidi srodnost sa narodom Likijci) e si insediarono, per difendersi meglio, sulle cime delle montagne dell'odierna Basilicata, e le restarono a lungo in condizioni primitive; parlavano "un greco allo stato 'pelasgico' ", finché, venuti in contatto con gli Oski, non ne assimilarono la lingua. Poi Roma livelle loro, come gli altri popoli italici (13).

Nel 1895 fu scoperto in Bosnia presso Bihać, non lontano da una sorgente, un luogo di culto giapodico o nordillirico dedicato al dio Bindus Neptunus: are votive recano accanto alla dedica la raffigurazione di capri. In uno studio linguistico complesso e affascinante, Anton Mayer (14) ha sostenuto la tesi che il nome Bandusia sia da collegare a questo Bindo-Nettuno primigenio, anteriore alla sua promozione a dio del mare (Il lavoro di Mayer ? sostanzialmente ignorato dai latinisti. Fanno eccezione LISE e PIERRE BRIND'AMOUR, "La fontaine de Bandusie, la canicule, et les Neptunalia", "Phoenix", XXVII (1973), pp. 276-282, che lo usano per sostenere una loro tesi secondo la quale la festa che occasiona il sacrificio non ? quella ottobrina dei Fontinalia, bens? quella dei Neptunalia che, cadendo a fine luglio, spiegherebbe la calura. Ma il ragionamento non ? stringente: Orazio non dice che al momento della festa c'e la canicola, bense che "quando" c'e la canicola, il fons offre ristoro.). A suo avviso Bandusia e un part. perf. att. di un verbo illirico *bend- ,'scorrere'(proticati), 'fluire'(teći), con suffisso femm. al grado zero. L'illirico Bandusia, egli conclude, significa dunque precisamente 'fonte' o 'sorgente'. (izvor ili vrelo) Per Mayer la fonte Bandusia non puo essere che lucana; come non-latina la tradisce il mancato rotacismo. Ma anche lui ritiene che Orazio abbia dato a una sua fonte sabina il nome della fonte lucana.

Ovo se poklapa sa Vulićevim mišljenjem. Ovde bi bilo na mestu navesti jednu primedbu Borislava Pekića (U traganju za Zlatnim runom) koji kaže: »(…) Horacije (…) nije shvatio da su kentauri, sileni, satiri, i njima slicni bili obicni Pelazgi, piktografski tako označeni zbog svog pripadništva totemskom bratstvu Konja, Jarca ili ma kojeg drugog. (…)

Ovo stanovište da je reč o pripadanju totemskom bratstvu Konja, Jarca itd. jeste stanovište i Noemisovo, pre nego što spozna u radjanju Kentaura pravu sustinu - naime, da je piktografska istina u stvari prava istina, i da priča o totemskom bratstvu postavlja jednu ljudsku racionalizaciju kako bi se ta visa stvarnost mogla pribliziti ljudskoj stvarnosti da je ne bi opteretila necim sto ona mozda nije mogla da shvati.« 


4. VULIĆ O PESNIKU HORACIJU[uredi]

U našoj istoriografiji nisu dovoljno objašnjene ilirsko-ilirske veze, odnosno etničke i kulturne veze južnotalijanskih i Balkanskih Ilira pre rimske ekspanzije na Balkan. Kad znamo da su talijanski Iliri imali za severne susede Etrurce, sa kojima su po arheološkim nalazima imali mnogo sličnosti, isto kao i sa balkanskim Ilirima, nagoveštaj (a možda i više od toga) o sličnosti jezika te tri etničke celine se nameće sam po sebi. Karika ili kapa koja sve to povezuje su Veneti koji su severni susedi i Etrurcima i Ilirima. Ta i bukvalno zaokružena celina počinje vidljivije da se cepa u vreme Cezara i građanskih ratova te sistematskim uništavanjem kulturnih tekovina i Veneta i Etruraca i Ilira. Ta uništavanja su istovremeno i predznak buduće propasti Rimskog carstva, o čemu piše i Horacije gledajući iz svoje perspektive. Dole prenosim do sada neprevaziđene komentare Nikole Vulića o pesniku Horaciju.

"Podigao sam spomenik trajniji i viši od carskih piramida, spomenik koji neće moći uništiti ni kiša ni besni vetar ni beskrajni niz godina i zub vremena. Neću sav umreti i velikim delom izbeći ću smrt. Ostaću uvek mlad i moja će slava s vremenom neprestano rasti, sve dotle dok se prvosveštenik bude peo na Kapitol i s njim ćutljiva Vestalka...

Vekovi koji su prohujali pokazali su da se Horacije u ovom svome predskazanju nije prevario. Istina, rimski se prvosveštenik ne penje više na Kapitol ni s njime tiha devica Vestalka; ali, ako je rimsko carstvo propalo, nepovratno propalo, rimski pesnik Oda i Epoda, Sašira i Epistula još uvek živi i živeće večito. Prošlo je dve hiljade godina od kada je on pevao, a on je i danas onako isto svež kao što je onda bio. Pokolenja koja su dolazila uvek su mu se podjednako divila. A danas je Horacije nesumnjivo najčitaniji od svih rimskih pesnika. On je, kao što je bio i u Avgustovo doba, ljubimac svih onih koji istinski vole dobre stihove i imaju ukusa za pravu pesničku umetnost. U rimsko doba čitali su ga samo Rimljani; sad je on čitan širom celog sveta.

Pesnik je i to naslutio. U jednoj drugoj svojoj pesmi on kaže, da će za njega čuti "hučne obale Bosfora, Sirte i Getulija, i hiperborejska polja, Kolhida i Dakija, i Geloni na kraju sveta, Iberija i narod koji pije vodu na ušću Rone".

Horacije nije pesnik osećaja. On mahom ne peva iz uzburkanih grudi i ustalasane duše, iz srca koje treperi, vri i kipi. Njemu se ne dešava često da padne u zanos, da se zaboravi. Na protiv, on ne pušta po pravilu uzde svojim osećajima nego ih uzdržava. Prvi je uslov kaže on, ako hoćeš da pišeš dobro -da pišeš trezven." On ne robuje svojim osećajima, bar u svojim pesmama ne. Za sevdah on ne zna. Njegova duša ne zaplamti, njegovo grlo ne davi grč, na oko mu ne naviru suze. Zato i vama kad ga čitate neće zadrhtati svi damari, neće vas žmarci poduzeti, neće vam se sve biće iz temelja uzmutiti. Horacije zacelo nije pesnik s kojim se liju gorke suze ni u očajanju krše ruke. Njegova poezija nema mađijsku moć da čitaoca opije i u ekstazu baci.

Najmanje je Horacije pesnik ljubavi. Izgleda da žena u njegovom životu nije zapremala veliko mesto. Istina, on pominje po neki put ljubav. "Ne preziri - kaže jedanput - slatku ljubav dogod ti kosa ne pobeli." Poimence on govori o više žena, koje možda nisu bile za njega ravnodušne. Lalaga mu se dopada zato "što se slatko smeje i što slatko govori". Pira ima plavu kosu a Lidijine poljupce, začinila je Venera svojim nektarom. Sjajna lepota Glicere, "koja se sjaji više nego parski mramor", sažiže ga. Ali to je sve tako uzgredno i tako daleko od onog što nalazimo kod Jednog Katula ili kod Propercija i Tibula.

Ovi pesnici misle samo na svoju dragu, oni samo o njoj pevaju, njihova draga je ispunila njihov život i za njih samo ona postoji. Oni provode život u službi Venere i Amora. Kraljevi nisu srećniji od njih kad je njihova Lezbija, Cintija, Delija pored njih. Oni vole strasno, mahnito, do ludila, ili je njihova ljubav meka kao mesečeva svetlost i nežna kao rosa. To je kod njih duboko osećanje, strast koja je obuzela sve niti njihove duše, vatra koja proždire besno ili iz tiha. Sad sam nebesa dohvatio!" kliče Propercije u ljubavnom zanosu. "Mrzim i ljubim!" slavne su reči plamenog Katula, koji voli dragu i kad ga je izneverila.

Horacije nema svoju Lezbiju ili Lauru. On ne opeva ljubavno blaženstvo, onu slatku sreću kojom ljubav ispunjava, niti muke na koje ta ista slatka strast raspinje; on nigde ne govori o ljubavnoj buri koja besni u srcu, ni o nežnoj radosti kojom ljubav obuzme dušu, ni o mekoj seti koja umili, u najskrivenije kutke našeg bića, ni o bledoj melanholiji koja rađa grozne i opet tako slatke misli na smrt. Naš pesnik se ne zanosi zavodljivim čarima dragane koje nema nijedna druga žena: njenim očima koje sijaju kao dva sunca, crna ili plava, tim rujnim ustima koja sadrže raj, kosom koja rasipa opojne mirise, "snežnom" nožicom koja oduzima svest. On kao da ne zna za neprospavane noći provedene u ljubavnoj groznici, za nezaboravne trenutke provedene u dvoje na tajanstvenoj mesečini, u kojima se naša duša približava nebu. Njegove pesme nisu drhtaji zaljubljenog srca, uzdisaji neuslišanog ljubavnika, nisu jecaji za izgubljenom dragom, ni kliktanja srećnog dragana, triumfi zadovoljene strasti. Njemu žena nije nebesko biće, bez ičega zemaljskog.

Kod Horacija nećemo naći ništa nalik na one slavne Safine stihove: "Izgleda mi Bogu ravan, draga, onaj koji sedi pored tebe i iz bliza sluša tvoj slatki glas i tvoj umilni smeh, od koga mi srce zaigra u nedrima. Čim te vidim, ja zanemim, jezik mi se ukoči, tiha vatra prostruji mi po telu, očima ne vidim ništa, u ušima mi zazuji... Obamrem." Ali Horacije nije pesnik bez srca. On koji je Vergilija tako nežno voleo da ga naziva "polovinom svoje duše", umeo je duboko da oseća. Horacije može da se uzbudi oduševi, može da zadrhti svim svojim bićem. Onda se njegov lirizam uzdigne do retke visine.

Takav patos kakav ima naš pesnik u tim trenucima svojstven je samo velikim pesnicima. I takvi njegovi stihovi spadaju u najlepše koje je on napisao. Oni su prožeti dubokim poetskim dahom, to su hučni i bujni izlivi jedne snažne pesničke duše.

Horacije se uzbuđuje osobito onda kad pomisli na sjajnu rimsku prošlost i kad mu iziđe pred oči sva pokvarenost njegovih savremenika. On je jedinstven rodoljub. Nekadašnja slava i veličina njegovog naroda ispunjava ga najvećim ponosom. On govori o slavnim precima i njihovim sjajnim delima sa žarom, s pobožnošću. Te su njegove pesme pompezne, svečane, ispunjene plemenitim i uzvišenim osećanjem. A iskvarena sadašnjica koju upoređuje sa starim zlatnim dobom ispunjava ga ogorčenjem i teškim bolom i izmamljuje mu snažne i rečite stihove koji potiču iz ranjene duše.

"Evo već, jadikuje on, drugo pokolenje koje propada u građanskim ratovima. I sam Rim propada, Rim koji nisu mogli uništiti ni njegovi susedi Marsi, ni etrurska vojska strašnog Porzene, ni napori zavidljive Kapue, ni besni Spartak i neverni Alobrog, Rim koji nije savladala ni Germanija sa svojom plavokosom decom, ni Hanibal mrzak našim precima. Taj Rim hoćemo da upropastimo mi, bezbožničko pokolenje, krv prokleta. Na mestu gde se on diže opet će živeti divlji zverovi. Avaj, pobednik gaziće nogama po pepelu naših predaka i njegov će konj kopitom udarati po ruševinama Grada. O da strašna prizora! svojim bezbožnim rukama varvarin će bestidno rasipati kosti Romulove, koje danas grobnica čuva od vatre i od sunca."

Na drugom mestu, u jednoj silnoj odi, on grmi: "Rimljanine, ( pod rimljaninom Horacije podrazumeva gradski ili društveni status. Nisam u njegovim tekstovima pronašao nedvosmislene podatke o njegovom nacionalnom poreklu. Verovatno je identifikacija sa pripadnikom Carstva potiskivala lokalno nacionalno) ti ćeš, i ako nevin, ispaštati grehove svojih otaca, dogod ponovo ne podigneš porušene hramove i svetilišta... Ti si gospodar sveta zato što se pokoravaš bogovima... Kad si uvredio bogove, oni su učinili Italiji veliko zlo i bacili su je u veliku žalost. Već su dvaput Parćani odbili naše napade, jer nas ne štite auspicije, i oni likuju od radosti što su ukrasili svoje bedne ogrlice našim plenom. Dačanin i Etiopljanin gotovo su uništili Rim, koji razdiru unutrašnje bune...

Naš vek, plodan u zločinima, najpre je oskrnavio brakove, rimski soj i porodicu; zlo koje je poteklo iz tog izvora raširilo se po otadžbini i narodu. Devojke, još sasvim mlade, uče razbludne jonske igre... One još od detinjstva sanjaju o grešnoj ljubavi. Naskoro zatim, za stolom svog muža one će tražiti mlađe ljubavnike, i neće tražiti krišom kome će se grešno podati, nego ustaju na očigled mužu i polaze za ljubavnikom kome su dale znak. Nisu to potomci onih junaka koji su obojili more rumenom krvlju kartaginskom i koji su smoždili Pira, silnog Antioha i strašnog Hanibala. Naši preci bili su deca seljačkih vojnika, oni su radili zemlju i nosili drva iz šume kad bi im to naredila njihova stroga majka... Ali šta zub vremena ne iskvari? Naši su očevi bili gori od njihovih dedova, mi smo gori od naših očeva, a naša će deca biti gora od nas."

Na ovu temu Horacije se često vraća. Njega stalno tišti pokvarenost njegovih savremenika. Moral je nisko pao. Građanski ratovi razdiru zemlju. Brat gleda u bratu neprijatelja i nemilostivo proliva njegovu krv. Kad ne bi znali iz kog vremena je Horacije, pomislili bi da je “moderan” pisac.

"Kuda jurite, uzvikuje pesnik, kuda, grešnici? Zašto oružate desnicu opet mačem koji ste tek bili ostavili? Zar je malo latinske krvi proliveno po ravnicama i na moru, ne zato da Rimljanin popali tvrđave mrske Kartagine (mržnja prema Kartagini je svakako rezultat političke demagogije I poleta ekspanzionizma) ni zato da Britanac, koji dosad nije pobeđen, prođe Svetom Ulicom okovan u lance, nego zato da bi Rim propao, kako to želi Parćanin, od svoje rođene ruke. To što vi radite, to ne rade ni kurjaci, ni lavovi, koji napadaju samo druge zverove. Goni li vas na to neko slepo ludilo, ili neka viša sila, ili vaši zločini? Odgovorite! Ćute; smrtno bledilo rasulo im se po licu, a srca im obuzeo užasan strah. Doista, svirepa sudbina goni Rimljane otkako je zločinačka bratska ruka prolila po zemlji krv nevinog Rima."

Teško je pesniku gledati izopačene naravi rimske. Ta ga mora stalno pritiskuje. Dušu mu obuzima neiskazan bol. Tužne misli roje mu se u glavi. Takve pokvarenosti za njega nigde nema. “Rimljani, gospodari sveta, moraju da pozavide divljim narodima." "Srećniji su u svojim ravnicama Skićani koji lutaju po svetu vukući svoje kuće na kolima. Srećnije žive snažni Geti. Njihove njive nisu podeljene nego su zajedničke i oni ih obrađuju po godinu dana, pa ih onda predaju drugima. Tamo maćeha neguje pastorke koji su ostali bez majke, a žena koja donese miraz ne gospodari svojim mužom i ne vara ga s drugim. Dobar miraz, to je čestitost roditelja, to je bračna vernost koja se boji svakog drugog čoveka osim muža. Tamo je nevernost zločin i kažnjava se smrću."

Horacije, rekli smo, peva samo izuzetno iz srca. On je pesnik sasvim drugog roda nego Tirtej, koji svojim vatrenim stihovima sokoli ratnike za junački krvavi boj, ili Mimnermo, koji opeva nostalgiju mladosti, \"žal za mladost\", ili Safa, Katul, Propercije. Mesto iz srca, Horacije obično peva iz razuma. Ostavimo na stranu njegove pozive prijateljima na ručak, izjave saučešća, čestitke, komplimente, slavopojke, poslanice. Prigodne pesme, koje teško da mogu kome doneti slavu i kojima zacelo nema Horacije da zahvali za svoju besmrtnost. Jedan veliki deo njegove poezije raspravlja filosofska društvena i književna pitanja. To su čisto kao neki naučni traktati. Horacije nam u svojim stihovima ne priča o svojim bolovima i svojim čežnjama, o svojim nadama i svojim snovima, on nam u njima ne otkriva svoju dušu, ne govori o otkucajima svog srca. Mesto toga, on nam daje svoje misli, svoje nazore o čoveku, svoje poglede na svet, svoja razmišljanja o književnosti.

Pesnici tog kova nisu osobito omiljeni. Oni izgledaju hladni i suhoparni. Misaone pesme ne diraju, ne izazivaju osećanja. A čitalac hoće da ga pesnik uzbudi, zanese, oduševi, da ga gane, trone, razneži, da ga uzdigne, oplemeni, ili smuti, ispuni gorčinom... On rado čita stihove pune bola i tuge, radosti i sreće, tople, koji izviru iz tajanstvenih kutova ljudske duše. Pesnik koji vas potrese do srži u kostima, koji vam uzburka celo biće, koji vam izmami suze, gorke kao čemer i slatke kao med, s kojim duboko saosećate, čiji se osećaji kosnu vašeg srca, to je vaš ljubimac. Pesme koje ne opčine, ne očaraju, koje se ne utisnu u dušu, bez draži su i ne privlače. A da bi pesnik, kako kaže sam Horacije, izazvao kod čitaoca osećanje, treba sam da oseti. Pesnik misli hladan je pa i čitaoca ostavlja hladnim. Njegove refleksije, njegovi saveti, njegove pouke, mogu biti izvrsni; ali u njima nema plamena, nedostaje im iskra koja će zagrejati, zapaliti, sagoreti, U takvoj poeziji uživa samo jedan uzan krug čitalaca. To su oni koji, kao i pesnik, imaju manje toplo srce a više naklonosti ka refleksiji.

Horacije je jedan od retkih izuzetaka među pesnicima te vrste. Iako pesnik mislilac, on je simpatija svih čitalaca koji imaju pravog književnog ukusa. Sjajne osobine njegove poezije ne mogu da ostave ravnodušnom nijednu dušu prijemčivu za lepote istinske umetnosti. Njegovo pesničko delo ima draži velikih umetničkih tvorevina, i u sadržini i u formi. Horacije je pesnik i umetnik visokog reda. On u našoj duši izorava duboku brazdu. Iz njegovih briljantnih stihova, majstorski iskovanih, zvučnih kao metal, zrači tanani i tajanstveni fluid bogom danih talenata, koji se nevidljivo i nečujno upija u nas, da u skrivenim dubinama naših grudi ostane.

Ljudi stavljaju za bogatstvo na kocku sve što imaju, pa i samu čast. A šta im ono, po pesniku, donosi? Samo brige. Mi smatramo da su nam čula data da njima i uživamo: u lepotama kojima priroda tako raskošno izobiluje, U čarobnom žuboru kristalnog potočića i tajanstvenom šuštanju lisnate šume, u opojnim mirisima šarenog cveća. Teorija koja traži da mi ta dragocena čula uništimo svakako je jedan zanimljiv nihilizam. Samo, izgleda da naš pesnik ne misli uvek ovako. Njemu često lebdi pred očima prolaznost ovog života.

\"Ko zna da li će bogovi dodati broju dosadašnjih dana i sutrašnji?\" \"Avaj, Postume, Postume - piše on jednom prijatelju - izmiču hitro godine. Ni pobožnost nije u stanju da zadrži bore na licu, ni starost koja se primiče, ni smrt nepobednu. Ne, ni onda kad bi ti svaki dan prinosio na žrtvu tri stotine bikova Plutonu, bogu neumoljivom. Uzalud ćemo izbeći krvavi rat; uzalud burne i promukle talase Jadranskog Mora: moramo posetiti mračni Kokit i prokleto koleno Danaja i Sisifa... Moraćeš ostaviti zemlju i kuću, i svoju nežnu ženu, i nijedno od tih drveta što ih neguješ neće poći s tobom, osim mrskog čempresa. Tvoj naslednik popiće vino koje čuvaš pod sto ključeva i pokvasiće tvoj divni patos slavnom malvasijom kakve ni kaluđeri nemaju.\"

Pa kad je ljudski vek tako kratak i kad mu je kraj neizvestan, šta treba onda raditi? pita se pesnik. Zar onda nije najprirodnije da ono malo vremena što nam je suđeno da provedemo na ovom svetu proživimo u uživanju. Horacije nam ne daje baš isti savet koji nam daje grčki filozof: "Jedi, pij i ljubi; sve je drugo ništa." Ali u glavnom i on nam to kaže. "Svaki dan smatraj kao da ti je poslednji. Tako će ti svaki čas kome se nisi nadao izgledati mio i drag." Ostavimo brige pa se veselimo. "Što mučiš sebe -pita on - večitim brigama koje premašaju tvoj um? Zar nije bolje da pijemo ispruženi pod ovim borom ili pod kakvim visokim jablanom, s mirisnim ružama u beloj kosi i namrisani asirskim mirisima?"

Ali Horacije nije živeo sam po svom receptu koji nama prepisuje. To je njegova teorija, a u praksi on ima druge ideale. Istina, on se ne grabi za bogatstvo niti se otima za titule i časti i položaje, ali nije težio ni za ataraxia (apsolutno spokojstvo duše) ni za životom koji zna samo za uživanje. On pretpostavlja zlatnu sredinu. Njegov je ideal osobito da živi daleko od ljudske vreve, na nekom mirnom seljačkom dobru, gde se može sav odati svojim mislima i svojoj Muzi. U krugu nekoliko dobrih prijatelja, ili u društvu ubogih seljaka, žuljevitih dlanova ali nepokvarene duše, ili aposletku, sasvim sam čovek na selu može provoditi divno dane. Seoski način života, to je prirodan način života.

Čari seoskog života opevao je Horacije osobito lepo u jednoj idili. Na selu nema poslova koji kidaju nerve ni koji su skopčani s opasnostima, nema ni antišambriranja koje ponižava. Tu čovek provodi prijatne časove ili na njivi za plugom, ili u voćnjaku i vinogradu, ili u kovanluku usred roja pčela ili u toru pored svilorunog stada. Na selu ne moraš ništa kupovati: sve ti daje tvoje imanje. Osobito su prijatna na selu prijateljska posela, na kojima se posle skromnog obeda vode razgovori ne o frivolnim bezdelicama nego o filozofskim i društvenim pitanjima.

"Blago onome koji daleko od poslova i briga zbog kamate obrađuje sa svojim volovima njive koje mu je ostavio otac, kao što su nekad radili naši stari. Njega ne budi ubojna truba kao vojnika niti ga hvata strah od pobesnelog mora. On ne mora da ide na forum i da obija pragove oholih patrona. On čas prislanja mladu lozu na drvo uz koje će se ona peti, odseca srpom grančice koje su nepotrebne i kalemi druge, a čas posmatra stado koje luta blejući po usamljenoj dolini. Jedan put sipa u zemljani sud med koji je iscedio iz saća, drugi put striže svoje nežne ovce. Kad Jesen uzdigne u polju svoju glavu okićenu zrelim voćem, kako se on raduje berući jabuke koje je sam nakalemio ili grožđe koje u boji ne ustupa ni samom purpuru i koje ti prinosi, Prijape, i tebi, Silvane, čuvaru međa na imanjima.

Prohte li mu se da otpočine u senci kakvog starog hrasta ili gde na gustoj travi, sve ga mami na laki san, i reke koje teku između svojih dubokih obala, i tice koje cvrkuću po šumama, i izvori iz kojih voda izvire žuboreći. A kad gromovnik u zimu pusti kiše i snegove, on praćen mnogobrojnim kerovima nagna sa svih strana u svoje zamke besne divlje veprove, ili razapne na glatkim prutićima mreže sa širokim rupicama, u koje hvata proždrljive drozdove, ili lovi plašljivog zeca i ždrala na prolazu. Ko ne bi, zauzet ovakvim zabavama, zaboravio na ljubavne jade? U isto vreme njegova čestita domaćica vodi brigu o kući i čuva nežnu decu, loži na ognjištu vatru od suvih drva pre nego što muž dođe, zatvara u tor ograđen tarabom i pomuze veselo stado s punim vimenima i, pošto je natočila iz bačve slatkog šilera, gotovi ručak ne od ostrica, ne od retkih morskih riba koje besna bura može da dogna s dalekog istoka, nego sve jela od onoga što njihovo imanje daje: maslina obrana s najplodnije grane, kiseljak iz livade i lekoviti slez, jagnje ili jare oteto kurjačkim zubima. Sva ta jela prijaju mu bolje nego afrički pilići i jonski fazani. Kako je to prijatno gledati za vreme ručka ovce, site, gde se žure kući, ili umorne volove kako vuku o malaksalom vratu izvrnuti plug, ili sluge što se greju oko vatre koja blista!"

Dok se naš pesnik oduševljava seoskim životom, dotle mu je varoški život odvratan. U selu se živi bezbrižno, spokojno i mirno; u varoši čovek nema ni trenutka mira. U Rimu je pesnik stalno rastrzan poslovima i obavezama. A posle, kakva vreva, kakva galama, kakva gužva u ulicama Rima! "O selo, kad ću te opet videti? Kad ću moći zaboraviti ovaj odvratni život, čas s kakvim starim piscem u ruci, čas u slatkom snu, a čas u dokolici? Kad ću videti na stolu bob i drugo povrće spremljeno sa slaninom? O večeri i božanske večere! U veče ja i moji prijatelji jedemo pred mojim ognjištem, a moje se sluge, ugursuzi, časte jelima koja mi gotovo nismo ni okusili. Oslobođen glupih zakona etikecije, svaki gost bira čašu po svojoj volji, veliku ili malu, i jedan hrabro ispija ogromni pehar, dok drugi pretpostavlja da srče u malim gutljajima. Zatim otpočne razgovor ne o tuđim imanjima i kućama, ni o tom da li Lepos dobro igra ili ne, nego o pitanjima koja nas više zanimaju i koje je sramota ne znati: da li sreću donosi zlato ili vrlina, da li treba tražiti prijatelje radi koristi ili iz poštovanja, šta je dobro, u čemu leži najveća sreća."

Čitalac je već primetio da naš pesnik voli šalu. On je ozbiljan pisac, ali ima i mnogo humora. Kad mu je jedanput prekipelo slušajući prigovore nekog glupaka, on će mu reći: "O veća budalo, poštedi mene manju budalu." Za osrednje pesnike kaže on duhovito da njih ne trpe ni bogovi ni ljudi ni knjižari. Hvaleći vino, on primećuje u šali da apstinenti nisu u stanju ispevati pesmu koja će se dopasti i koja će dugo živeti. Drugi put nam kaže kako mi ne treba da se bunimo na mane svojih prijatelja kao što se roditelji ne bune na mane svoje dece. Jer ako je dete razroko, otac kaže da je žmiravo. Ako je malo kao nedonošče, on ga zove pilence. A ako su mu noge krive kao gudala, za njega ono malo ramlje. Horacije rado priča šaljive basne i priče, kao npr. onu o mršavom mišiću koji ne može da se vrati iz sanduka kroz istu rupu, jer se najeo pa mu je nabreknuo trbuščić, ili onu drugu o kalabrijskom seljaku koji nudi gosta: "Jedi, molim te. - Ne mogu više. - Onda ponesi koliko hoćeš. - Hvala. - Tvoja će se dečica obradovati poklonu. - Zahvaljujem ti; ponuđen kao i počašćen." A kad ga gost tako odbije, on kaže: "E pa ništa, poješće svinje što nisi uzeo."

S puno humora priča Horacije kakve ima neprilike zbog toga što je prijatelj Mecenin (Avgustov sekretar – Etrurac). "Uskoro će biti osam godina kako me je Mecena uvrstio u svoje prijatelje jedino zato da bi imao društva kad na kolima ide nekuda u šetnju i da bi imao kome da govori kojekakve sitnice, kao npr.: "Koliko je sati? Da li je gladiator Galina ravan Siru? Jutra su već hladna i mogu da naškode ako se ko ne čuva." I druge slične stvari koje se mogu poveriti svakom uhu. Od to doba, iz dana u dan, zavist prema meni raste. Ako me vide u pozorištu pored Mecene, ili da sam na Marsovom Polju igrao lopte s njim, odmah svi poviču: "To je pravo čedo sreće." Pronese li se kakva rđava novost po varoši, svi koji me sretnu, pitaju me: "Prijatelju, vi morate to zvati, jer ste tako blizu bogovima. Jeste li čuli štogod o Dačanima? - Ja ništa. - Uvek se šalite. - Ama neka me svi bogovi kazne ako znam štogod. - A zemlju koju je car obećao vojnicima, hoće li je dati u Siciliji ili u Italiji?" Ja se kunem da ne znam ništa a svet me gleda kao kakvo čudo, kao najzakopčanijeg čoveka na svetu."

Pored filozofskih, Horacije se u svojoj poeziji rado bavi literarnim pitanjima. On je oduševljeno voleo poeziju i o njenom značaju piše s puno ljubavi: "Pesnik obrazuje nežna dečja usta kad počnu izgovardti prve reči, on odvraća deci uši od grubih izraza a u isto vreme sprema im srce za vrlinu prijateljskim savetima, ispravljajući u njemu grubost, mržnju i gnjev. On opeva dobra dela; on hrabri nova pokolenja slavnim primerima; on teši nesrećnoga i tužnoga. Kako bi mlada devojka koja još ne zna za muža naučila pobožne pesme s nevinim mladićima, da Muza nije rorodila pesnika? Hor se moli bogovima za pomoć, on se moli za kišu s neba, on odvraća od ljudi bolesti i uklanja strašne opasnosti, on zadobiva mir i bogatu letinu; njegovim stihovima ublažuju se bogovi na nebu, a isto tako i bogovi u donjem svetu.”

Ostaje nam da bacimo još jedan pogled na formu Horacijeve poezije. U stilu je Horacije umetnik prvog reda. On se jedini u rimskoj književnosti može meriti kao stilista s velikim Ciceronom. Njegov je stil izatkan od lepote i gracije. On ima bogat rečnik. Stihovi su mu, kao i Vergilijevi, puni metafora i drugih figura; od tih ukrasa u njima kipi i vri. Divne su njegove personifikacije, alegorije, upoređelja. Horacije gradi svoje stihove s veštinom velikog majstora: vaja ih, glača, gladi. On poznaje sve veštine retorike. Ume da izabere mesto reči.

Horacije je divan pisac; on je divan u svojim pompeznim odama, kad raspravlja filozofska i literarna pitanja, kad mudruje i kad se šali, kad ćaska i priča, kad hvali i kudi, kad opisuje ljude i prirodu. On je uman čovek koji je temeljno proučio ono o čemu govori. On nije fantasta, zanesenjak, usijana glava, nego posmatra stvari realno. Njegova je priroda uravnotežena. S njegovim pesmama u ruci čovek se oseća u društvu misaonog, duhovno zrelog čoveka, koji se uzdigao nad strastima, kad društvenim konvencijama, nad ljudskim predrasudama. Horacije je ljubak, mio, prijatan pisac. On ume sjajno da ćaska, živo, prosto i prirodno, da slika reljefno i plastično i da karakteriše fino. Svoje slatko pričanje on često prekida zanimljivim i prigodnim basnama i duhovitim anegdotama i pričama. Horacije nije nikad banalan ni vulgaran, nikad dosadan. Njegova je poezija začinjena pravom atičkom solju. Zdrava pouka, čist moral, široka humanost koja provejava kroz nju, njegova životna mudrost, duboki patriotizam, plemenitost i uzvišenost misli, njegov aristokratski stav, spojeni s izvrsnim humorom, zdravom šalom, blagom satirom i ironijom, zadobijaju i opčinjuju. Možda još u većem stepenu osvaja Horacije svojom savršenom formom: zvučnim, elegantnim, jedrim stihovima i umetnički sastavljenim strofama.

(Prevod sa latinskog i književni komentari iz knjige Nikola Vulić: Horacije)

domatrios