Aristotelo:Kritika

Izvor: Викикњиге

Životi i mišljenja velikih filosofa | [Aristotel i grčka nauka]

<< Demokratija i aristokratija | Kritika | Poslednje godine života i smrt >>


Šta ce može reći o ovoj filosofiji? Odista ništa zanosno. Teško je dobiti oduševljenje od Aristotela, jer je njemu samom teško padalo da bude nečim oduševljen; ali, si vis me flere, primum tibi flendum. Njegov je moto: nil admirari — ničemu se ne diviti, ničemu se ne čuditi; i čovek ne zna treba li taj moto pogaziti kad je reč o njegovu tvorcu. Opaža se da njemu nedostaje ono reformatorsko nastojanje koje je imao Platon, ona srdita ljubav prema čovečanstvu, koja je ovoga velikoga idealista potstakla da osudi svoje bližnje. Opaža se da njemu nedostaje smela originalnost njegova učitelja, uzvišena imaginacija i sposobnost za blagorodnu obmanu samoga sebe. Pa, ipak, posle lektire Platonovih spisa, ništa ne može da dejstvuje lekovitije nego li skeptička mirnoća Aristotelova.

Da sada sumarno formulišemo razlike u našem mšnljenju. Od početka Aristotelo nas muči upornim isticanjem logike. On misli da je silogizam opnsivnj.e procesa našega mišljenja, dok on pretstavlja samo način kojim obično zaodevamo njegove dokaze kad hoćemo koga da ubedimo; on uzima da mišljenje počinje premisama i da onda iz njih izvodi zaključke, dok u stvarnostn ono počinje hipotetičkim zaključcima i traži premise koje ih opravdavaju, — a koje se najbolje mogu da nađu posmatranjem naročitih, eksperimentalno odvojenih i kontrolisanih pojedinnh događaja. Ali, kako bi ludo bilo prevideti da su poslednje dve hiljade godina izmenile samo sporedne stvari u Aristotelovoj logidi, da su Okam i Bekon i Vevel i Mil otkrivali samo pege na tome suncu, i da Aristotelovo stvaranje ove nove nauke mišljenja i sigurno utvrđivanje njenih bitnih linija spadaju u trajne tekovine ljudskoga duha.
Nedostatku eksperimenata i plodnih hipoteza ima se opet pripisati činjenica da je Aristotelova prirodna nauka ostala gomila iesvarenih opservacija. Njegov specijalitet jeste sabiranje i klasifikacija podataka. U svima oblastima donosi on svoje kategorije i stvara kataloge. Pored naklonosti prema posmatranju i talenta za nju, postoji u njemu platonska naklonost prema metafizici; ova ga u svakoj nauci zavodi na pogrešne puteve i dovodi do najčudnovatijih pretpostavaka. Tu leži veliki defekat grčkoga duha: on nije bio disciplinovan; nije imao tradicija koje ograničavaju i učvršćuju; on se slobodno kretao na nepoznatim poljima, i lako se strovaljivao u teorije i zaključke.
Tako je grčka filosofija skočila u nedostignute visine, a grčka nauka hramala je za njom. Opasnost za sadašnjost leži baš u drugom ekstremu; induktivno dobijene činjenice nadiru odozdo kao vezuvska lava, guši nas nesređeni materijal, i duh nam neprestano pritiskuju sve njegove i mnogovrsnije specijalne nauke, koje zbog nedostatka sintetičkoga mišljenja i bez ujedinjavanja filosofije izrastaju y xaoc. Mi smo svi samo fragmenti onoga što bi čovek mogao da bude.

Aristotelova etika jeste jedan ogranak njegove logike; savršen život jeste kao valjan zaključak. Što nam Aristotelo daje to je pre priručnik za uljudnost nego li potsticaj za popravku. Jedan antički kritičar nazvao ga je »bezmerno umerenim«. Oštar protivnik mogao bi Etiku da nazove prvom zbirkom platitida y svetskoj kaiževnosti, a kakav anglofob može da ce teši time što Englezi unapred, još y ranoj mladosti, ispaštaju svoje imperijalističke grehe, jer ih kako y Kembridžu tako i y Oksfordu primoravaju da čitaju svaku reč Nikomahove etike. Čovek bi rado stavio sveže i zelene Trave među te suve strane, i Aristotelovu zanosnu pohvalu čisto duhovne sreće dopunio Hvitmenovim osvežavajućim opravdanjem čulnih radosti. Čovek ce pita nema li ovaj aristotelovski ideal neumerene umerenosti kakve veze sa bezbojnom vrlinom, sa ukrućenim savršenstvom, sa bezizraznom otmenošću engleske aristokratije. Matju Arnold kaže da su y njegovo doba oksfordski profesori smatrali Etiku kao nepogrešnu. Kroz tri stotine godina ova knjiga i Politika formirale su duh vladajuće klase y Engleskoj, možda y pravcu za velika i blagorodna dela, ali svakako na tvrdo i hladno ispunjavanje dužnosti. Kakve bi posledice bile da su gospodari najveće carevine svoju duhovnu hranu mesto iz ovih knjiga crpli iz svetoga ognja i iz neimarske strasti kojom gori Država Platonova!

Najzad, Aristotelo i nije bio potpuno Grk: još pre nego što je stigao y Atinu, bio je sazreo i formiran; on y sebi nije imao ničeg atinskoga, ničeg od brzog i inspiratorskog eksperimentalizma koji je Atinu ispunio živim političkim élan-om i naposletku je doveo dotle da je pala pod jaram jednog unifikatorskog despota. On ce tačno pokoravao naređenju delfiskog proročišta da treba izbegavati svako preterivanje : ekstreme je tako revnosno obrezivao da naposletku ništa nije preostajalo. Toliko ce bojao nereda da je zaboravio bojati ce ropstva; on toliko zazire od nesigurnih promena da ce radije rešava za sigurnu nepromenljivost koja ce jedva razlikuje od: smrti. Njemu nedostaje onaj heraklitski smisao za tok koji opravdava jednako i konservativčevu veru da je stalna mena postupna i radikalčevu veru da nijedna nepromenljivost nije stalna. On zaboravlja da je Platonov komunizam namenjen samo eliti, samo manjini nesebičnih i nelakomih, i nenamerno dolazi do Platonova rezultata kad kaže da, i mimo potrebe da postoji privatna svojina, upotreba njena morala bi da je što više zajednička. On nije opazio (a jedva ce i može tražiti takvo uviđanje od njega već y onim ranim danima) da individualna vlast nad sredstvima proizvodnje daje potsticaj i dejstvuje spasonosno samo onde gde su ta sredstva tako prosta da ih svako može postići, i da njihova sve veća složenost i skupoća dovodi do opasne centralizacije poseda i moći i do veštačke i naposletku razorne nejednakosti.

Ipak, ova kritika pogađa samo nebitna mesta y građevini koja ostaje najčudesniji i najuticajniji misleni sistem što ga je ikada jedan čovek sastavio. Sumnjivo je da li je ikada koji drugi mnslilac dao tako mnogo priloga za objašnjenje sveta. Sve docnije vreme živelo je od znanja Aristotelova, i na njegova ramena uspinjalo ce da vidi istinu. Raznovrsna i veličanstvena hultura Aleksandrije nalazila je y njemu svoju naučnu inspiraciju. Njegov Organon igra prvu ulogu y privikavanju srednjo-vekovnoga varvarskoga duha na disciplinovano i konsistentno mišljenje. Njegova druga dela — prevedena od nestorijanskih hrišćana na sirski y V veku, i otuda y X veku na arapski i jevrejski, a na osnovu ovih prevoda oko 1225. na latinski — dovela su sholastiku od njenih rečitih početaka kod Abelara do enciklopediske potpunosti kod Tome Akvinskoga. Krstaši su sa sobom poneli kući tačnije grčke prepise Aristotelovih dela, i dalja aristotelovska blaga doneli su sa sobom grčki naučnici iz Carigrada kad su posle 1453. pobegli ispred pobedonosnih Turaka. Spisi Aristotelovi postali su za evropsku filosofiju ono što je Biblija za teologiju — gotovo nepogrešan tekst koji sadrži rešenje svih pitanja. Godine 1215. papski legat y Parizu zabranio je profesorima da drže predavanja o Aristotelovim delima; 1231. Grigorije IX postavio je jednu komisiju da ih očisti, a već 1260. bio je Aristotelo de rigueur y svakoj hrišćanskoj školi, i crkveni zborovi kažnjavali su otstupanja od njegova učenja. Čoser opisuje zadovoljstvo svoga studenta

kad pored svoje postelje
ima dvadeset y plavo i crveno povezanih knjiga,
sveg Aristotela i njegovu filosofiju;

a y prvom krugu Pakla kaže Dante:

I videh Učitelja cvux učenih tamo,
opkoljena sasvim filosofa krugom;
svi mu ce dive, i svi ga štuju;
tu videh Sokrata i s njim Platona,
od cvux ostalih njemu najbliže …

Iz ovih redova može ce naslućivati ono poštovanje što ga je celo jedno tisućleće odavalo Stagiraninu. Vlast Aristotelova prestala je tek onda kad su novi instrumenti, sabrana zapažanja i strpljivo eksperimentisanje ponovo stvorili nauke i dali neodoljivo oružje y ruke Okamu i Ramusu, Rodžeru i Franji Bekonu. Nijedan drugi duh nije toliko vremena vladao mišljenjem čovečanstva.


<< Demokratija i aristokratija | Kritika | Poslednje godine života i smrt >>