Poslednje godine života i smrt

Izvor: Викикњиге

Životi i mišljenja velikih filosofa | [Aristotel i grčka nauka]

<< Kritika | Poslednje godine života i smrt | Bekon: Od Aristotela do Renesanse >>


Međutim, život našega filosofa dospeo je y nepodnosive teškoće. Njegovi odnosi prema Aleksandru postali su zategnuti kad je podigao protest protiv osude svoga rođaka Kalistena, koji ce ustručavao da Aleksandru iskazuje poštovanje kao božanstvu. Aleksandar je na taj protest odgovorio nagovešćujući da y oblast njegove svemoći ide i to da i filosofe može osuđivati na smrt. U isto vreme Aristotelo ce veoma zauzimao da odbrani Aleksandra pred Atinjanima. Patriotizmu pojedinih gradova on je pretpostavljao solidarnost svih Grka, i bio je uverenja da bi kultura i nauka više cvetale kad bi prestala mala suverenstva i sitne zađevice. U Aleksandru on je ugledao ono što je i Gete video y Napoleonu: filosofisko jedinstvo haotičnog i nepodnosivo raznolikog sveta. Slobode žedni Atinjani gunđali su protiv Aristotela, i zapali su y ogorčenje kad je Aleksandar usred neprijateljske varoši postavio jednu statuu koja je pretstavljala filosofa. Ta uzrujanja daju nam o Aristotelu utisak sasvim drugači nego što nam ga je dala Etika: tu ne stoji nikakvo hladno i neljudski mirno biće, nego borac koji je sa svih strana izložen neprijateljima i produžuje rad na svom titanskom delu. Platonovi naslednici y Akademiji, besednička škola Isokratova, i razdražena gomila koja je osluškivala zajedljivu rečitost Demostenovu, sve to intrigiralo je protiv Aristotela i grajom tražilo njegovo progonstvo ili smrt.

Tada, 323. pre Hr., Aleksandar naglo umre. Atina ce opi patriotskim oduševljenjem, maćedonska stranka pade, i bi izvikana nezavisnost Atine. Antipatar, naslednik Aleksandrov i bliski prijatelj Aristotelov, krene na ustanički grad. Najveći deo maćedonske stranke pobegne, Tada ce vrhovni sveštenik Evrimedon javi tužbom protiv Aristotela, i iznese kako Aristotelo uči da su molitva i žrtva beskorisne. Aristotelo vide gde sudbina preti da mu sude sudovi i gomila y dušmanstvu neuporedivo veći od onih, što su ubili Sokrata. Mudro uviđavan, ostavi on grad, jer Atinjanima, kao što reče, ne htede dati prilike da ce i po drugi put ogreše o filosofiju. U ovom postupku ne leži nikakvo kukavištvo : optuženiku y Atini bilo je uvek slobodno da odabere progonstvo. Došavši y Halkidu, Aristotelo ce razbole. Diogen Laertije kaže da ce sedi filosof, potpuno razočaran ovim preokretom sudbine, otrovao kukutom. Ma kakav da je bio uzrok, njegova bolest bila je kobna; nekoliko meseci posle odlaska iz Atine (322. pre Hr.) umire osamljeni Aristotelo.

Iste godine, y isto doba, y šezdeset i drugoj godini, otrovao ce Demosten, najveći neprijatelj Aleksandrov. U jednoj godini izgubi Jelada svoga najvećeg vladara, svoga najvećeg besednika, i svoga najvećeg filosofa. Slava koja je nosila ime Jelade izbledela je pred izlaskom rimskoga sunca, i veličina Rima pre je bila parada moći nego li svetlost misli. I ovaj sjaj je izbledeo, i mala svetlost gotovo sasvim iščeznu. Za jedno tisućleće lice Evrope zavi ce tamom. Ceo svet nadao ce vaskrsu filosofije.


<< Kritika | Poslednje godine života i smrt | Bekon: Od Aristotela do Renesanse >>